Sve se počelo kotrljati pred tridesetak godina, nakon što je revolucionar s glasom od ljepila i pijeska, kako je to opisao David Bowie, zbog motociklističke nesreće završio prikovan za krevet. 'Što da nacrtam? Pa, mislio sam da bih mogao krenuti od bilo čega što me okruživalo. Sjedio bih za stolom, izvukao olovku i papir i nacrtao pisaću mašinu, raspelo, ružu, olovke, noževe, igle, prazne kutije cigareta. Potpuno bih izgubio osjećaj za vrijeme', opisao je svoje likovne početke Dylan u prvom dijelu nedavno izišle autobiografije 'Chronicles'. Nikada se nije smatrao velikim crtačem, ali, kako se prisjeća, htio je crtanjem dovesti kaos oko sebe u kakav-takav red.

Likovne usputne avanture bi se vjerojatno zaustavile na par oslikanih naslovnica albuma i razbacanim papirima da pred nešto manje od 20 godina Dylanu nije prišao američki izdavač koji je čuo za njegove crteže te mu predložio da ih sredi i objavi. Nazvana 'Drawn Blank', knjiga je 1994. godine osvanula na policama knjižara i nekako 'šaptom pala' pod tepih nezainteresiranosti javnosti za Dylanov rad sredinom devedesetih. Poslije se na nju jedino moglo nabasati u opskurnim antikvarijatima, što je pošlo za rukom Ingrid Mossinger, voditeljici galerije u Chemnitzu, gradu nedaleko Berlina. Iako je znala vrlo malo o Dylanu, prelistala je knjižicu, progutala knedlu i odlučila kontaktirati neuhvatljivog scenskog kauboja, za kojeg se nikad ne zna gdje se točno nalazi i koji skriva svoj privatni život nesvakidašnjom revnošću.

Bob Dylan: 'Drawn Blank'
Kliknite i pogledajte fotogaleriju
Na njeno čudo, stari Bob joj je odgovorio u roku od samo par dana toliko fasciniran činjenicom da je netko zainteresiran za njegove likovne tragove da je odlučio napraviti novu seriju radova, ovaj puta pojačanu akvarelom i gvašem. U eksploziji kreativnosti kroz osam je mjeseci Dylan prizvao u postojanje čak 320 slika, koristeći, između ostalog, i neke od motiva svojih ranijih crteža pretvarajući ih u punokrvne slike s razrađenom paletom i kompozicijom.

Izložba 'Drawn Blank', koja je od gradića Chemnitza u međuvremenu krenula na svjetsku turneju te se otvara i u Londonu 14. ovog mjeseca, pokupila je salvu pozitivnih recenzija i privukla ljude ne toliko egzotičnom činjenicom da nekadašnja glazbena i prevratnička ikona dolazi u obliku potpisa na platnu, već unutrašnjom kvalitetom samih radova. OK, bilo je i ustreptalih aklamacija koji su ga uspoređivali s Mastisseom i Munchom, kao i njemačkim ekspresionistima Maxom Beckmannom i Ernstom Ludwigom Kirchnerom, zbog tamnih linija i jakih boja.

Foto: virginmedia.com
Dylanov autoportret iz 1970. (+ Kliknite na sliku za uvećanje)
Neki u radovima vide vizualno prepričavanje njegovih pjesama, drugi im daju potpuno autonomno značenje, pa će tako likovni kritičar Suddeutsche Zeitunga dobrohotno napisati da bi Dylan zaslužio izložbu i da nije glazbena legenda. Možda bi je zaslužio, ali je poprilično sigurno da je ne bi dobio.

Dominantni aspekt Dylanovih motiva je ono što Nijemci sažeto nazivaju schwellenangst – strah od ulaženja u prostor. Njegov je kist uvijek u nekakvom prolazu, sa strane, na okviru prozora, vrata, na balkonu ili verandi, napola unutra, napola van. Možda je riječ o simboličkom izrazu nećkanja da postane dio likovne scene, smatra novinar Frankfurter Allgemaine Zeitunga, no puno prije će biti riječ o načinu na koji Dylan diše u svemu što radi. Nakon što su ga mediji proglasili Mesijom i prorokom u šezdesetima, te mu je ime postalo 'zamjenica' za bilo koju ideologiju i kako je kome trebalo, dotada prilično eksplicitan i angažirani pjesnik odlučio je polupati žarulje reflektora i promatrati svijet iz samozatajne sjene.